subota, 07.12.2013.

It's a mystery to me, we have a greed with which we have agreed

Ž. ima lijepu sobu. Sve je u kombinaciji bijele i ružičaste boje (ona uvijek govori: to nije ružičasta nego boja fuksije). Njezina soba definitivno ima dušu. Balaševićevi stihovi na zidu pričaju priču o ljudima koji su prošli kroz ovu sobu, ali najviše o Ž. Večeras je vani hladno, ali u njezinoj sobi je toplo. Večeras spavam u njezinoj sobi, odvojena od svakodnevne rutine i bez svoje svakodnevne maske.

U životu imam tri najdraže osobe.

Svako jutro sjetim se te tri osobe i pomislim:
Njezina/ njegova su jutra umorna.

Nas četvero smo kao u četiri odvojena svijeta koji se povremeno susreću. Ja svako jutro razmišljam o njihovim umornim jutrima.

Zamišljam ih kako ustaju, piju kavu, kako gledaju svoj odraz u ogledalu s tugom u očima, idu na posao boreći se protiv hladnoće, kako im prolazi još jedan usamljeni dan.


I moja su jutra umorna.


21:52 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 30.10.2013.

I hope you're not lonely without me

Prošli vikend sam bila u Nizozemskoj opet (2. put u mjesec dana) i bilo mi je lijepo. Počela sam osjećati stalnu potrebu za kretanjem jer mi je sve teže biti ovdje i sada. (a tome težim?)

Bila sam na noći muzeja u Delftu s V. i bila je svirka nekih bendova. Ja sam se napokon osjećala kao svoj na svom dok sam sjedila u kutu na stepenicama i s pivom u ruci dok sam slušala svirku. Odjednom mi se činilo da sam se vratila u neka vremena kad sam bila definirana oko svog života (ili barem definiranija) i da sam spoznala smisao svog života, a to je glazba i uvijek je bila.

U tim trenucima mi je počela nedostajati (bivša) najbolja prijateljica i ponekad je stvarno užasno teško kad se sjetim da sam dijelila s njom sve svoje i kad se sjetim nekih lijepih trenutaka. I često stvarno ne znam kako se riješiti tog osjećaja iako znam da me ta osoba više ne želi u svom životu.

(a ja sam uvijek spremna oprostiti sve i svašta)

Neki dan sam čula da su prije par godina ljudi pitali što nije u redu sa mnom kad imam takvu frizuru (ogromna crvena raščupana natapirana kosa).

Shvatila sam da imam veliki problem s ljudima, a taj je da nikome više ne vjerujem i nikome ne prikazujem pravu sebe i izbjegavam konflikte pa makar to značilo da sebe ponizim. I teško mi je užasno (više nego ikad) pustiti nove ljude u svoj život.





And when you think more than you want
Your thoughts begin to bleed



23:44 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 22.09.2013.

The days have turned

Nije me bilo toliko dugo da sam opet zaboravila lozinku.

Stvari se mijenjaju strahovitom brzinom. Ovo je vrijeme više nego ikad vrijeme promjena i filtriranja svega u mom životu. Prestala sam vjerovati u ljude, u prijatelje.

Inače ne volim promjene. Najsretnija sam kad imam neku svoju rutinu. Bojim se nepoznatog.

Došla sam do točke u vremenu kada moram otpustiti ljude iz prošlosti, a samim time i dio mene. Unatoč tjeskobi, samoći i ogorčenju, to i nije tako loše jer osjećam olakšanje pri pomisli da ih otpuštam. Napokon. S lakoćom su bili (ne)prisutni u mom životu. A ja već dugo vremena vodim svoj život, život u kojem nema mene.


22:59 | Komentari (10) | Print | ^ |

utorak, 25.06.2013.

When we swim, we're like pieces of water floating in the obscene.


Volim osjećaj kada zaronim u more prvi put nakon dužeg vremena. Osjećam se kao da u tom trenu sve negativno izlazi iz mog tijela i da izronim pročišćena od tereta. Volim gledati pod morem, dodirivati pijesak, kamenje. Najslobodnije se osjećam kad ronim, pogotovo ako je more toplo.

Zadnjih dana je more bilo skroz toplo.


Iako sam već pisala o sreći, svakodnevno nadograđujem spoznaje o njoj pa ću podijeliti neke svoje zaključke.

Često razmišljamo na način da imamo jedan veliki problem u životu i baš zbog njega ne možemo biti sretni, tj. mislimo da bismo sigurno bili sretni da nemamo taj problem. Laž. Ako razmišljate na taj način, uvijek ćete pronalaziti nove razloge zbog kojih nećete biti sretni.

Ne osuđujte se.
Cijenite sami sebe.
Ne radite pritisak sami sebi.
Ne uspoređujte se s drugima.
Pomažite drugima svaki put kad ste u toj situaciji.
Izdvajajte iz svakog dana pozitivne stvari, zapišite ih.
Pohvalite sami sebe.
Imajte strpljenja sami sa sobom.
Ne petljajte se u odnose s drugim ljudima ako nemate riješene svoje emocije.

Nađite male stvari koje vas usrećuju.


Meni je jedna od najvećih sreća biti u morskim dubinama.



I'd like to be under the sea
In an octopus' garden with you.


23:39 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 06.06.2013.


Ne znam šta da radim s ovim svojim blogom, htjela bi ga pisati, ali ne ide u zadnje vrijeme. U zadnje vrijeme razmišljam o svom tijelu.


Volim pomisao da moje tijelo može postojati na bilo kojem mjestu.
Volim osjećaj da moje tijelo ne mora biti savršeno, ali da ima tisuću mogućnosti i da ću ih moći otkriti.

Ne želim mučiti svoje tijelo ni na koji način.

Voljela bih biti slobodnija u svom tijelu i moći ići sama na bilo koje mjesto.


18:06 | Komentari (5) | Print | ^ |

utorak, 07.05.2013.

...something like you and me babe - how about it?



Bila sam na koncertu Marka Knopflera.

Osjećala sam se počašćeno stajavši ispred te velike osobe koja je obilježila velik dio mojih dječjih i buntovnih tinejdžerskih godina, kada je glazba bila jedini ideal i svrha mojeg života. Taj se osjećaj dosad dogodio samo nekoliko puta u mom životu, kada kroz moju glavu prolazi tisuću nostalgičnih slika od moje stare sobe obljepljene posterima u kojoj svira uvijek neka meni draga glazba, otvorenog prozora, maštanja o dalekim budućim danima, kupnje mog crvenog stratocastera po uzoru na Knopflera do davnih, negdje u podsvijesti pohranjenih zvukova Walk Of Life i Brothers In Arms iz narjanijih dječjih dana te slike mog oca koji govori o ratu i Brothers In Arms.

Na kraju, Romeo And Juliet, sjećanje na prošlu godinu i na V.


Vikend sam provela u Zagrebu i upoznala sam drage ljude iz Amerike, Brazila i Rusije. I sretna sam jer sam u tome našla utjehu da postoje ljudi kompatibilni za razgovor sa mnom, pa makar to bilo i na drugom kraju svijeta.


:)


19:05 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 28.04.2013.

I follow rivers.



Čekam taj dan, trenutak ili štaveć kad ću reći: da, ja sam odrasla i da, na mene se netko može osloniti. I kad ću reć: ne, ja se više ne bojim. Rilke kaže da se njegovi krugovi šire. Moji se isto šire, ali u svakom nalazim sve više tjeskobe i nostalgije. Moji prostori se šire, a ja postajem sve manja, mijenjajući svoj identitet kao boju kose s kojom se skrivam od prošlosti.

Trenutno živim u potpunom kaosu, opet ne razumijem svijet oko sebe, a ni sebe ne razumijem.
Opet sam postala užasno suosjećajna i kao da sam preuzela nečiju tugu i sad je proživljavam, a ne mogu toj osobi pomoći.

I htjela bi se ispričati nekome, ali se ne usudim jer znam da bi poslije toga uslijedila borba mog razuma i iracionalih želja.

I ne znam uživati u ničemu jer uvijek mislim da sve treba biti bolje nego što je i onda nikad ništa ne valja.

I ne znam se riješiti proklete anksioznosti, potpuno sam izolirana od stvari i svijeta i ljudi.


22:06 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 16.04.2013.

I remember you well in the Chelsea Hotel




Jučer, na svoj rođendan, vratila sam se iz Nizozemske u grad koji teče. To je bilo moje prvo pravo veliko putovanje i trebalo mi je dosta vremena da skupim hrabrosti i odvažim se da napravim to sama. Još uvijek sam pod dojmovima i izvan doticaja sa svojim stvarnim, svakodnevnim životom.

Vratila sam se drukčija, promijenjena, slobodnija i pozitivnija.


Sigurna sam da nikad neću zaboraviti:

oblake i pejzaže iz aviona
V. koji me čeka na aerodromu
vožnju vlakovima i izmjenu krajolika na prozoru
vruću čokoladu i Starbucks coffee u Münsteru
plažu u Den Haagu koja je meni wicked game
večeru u restoranu
rokersku birtiju u kojoj je pod ljepljiv od piva
maratonsko trčanje u visokim petama po kiši na vlak
hotelsku sobu i buđenje u 8
Keukenhof, windmill, tulipane, prustovske perivoje i prežderavanje jagodama i šlagom
kočiju s konjima u Amsterdamu
zadnju noć u Enschedeu
put natrag.


Shvatila sam da je moja mizantropija uvelike uzrokovana time kakvi su ljudi u Hrvatskoj. Začudila sam se kako su u Nizozemskoj svi bili ljubazni, bez frustrirajućih lica, neopterećeni s time tko ima što na sebi, kako tko izgleda. Osjećala sam se puno slobodnije, bez straha da ću doživjeti osudu od strane ljudi koji prolaze kraj mene.

Ja nisam išla u Nizozemsku zbog Amsterdama, kurvi i trave.

Ja sam išla u Nizozemsku s nadom da je sve drugo ljepše od toga i u to sam se uvjerila.



Na putu sam počela čitati knjigu koja mi se čini jako korisna, Emocionalnu slobodu Judith Orloff. Shvatila sam da želim opet fotografirati, da želim i dalje putovati, da mi je život u Hrvatskoj teret i da postoji velika vjerojatnost da poslije studija odlazim.


I believe in the person I was to become. I believe in the freedom of the open road, and my motto is the same as ever: I believe in the kindness of strangers. And when I’m at war with myself, I ride. I just ride. Who are you? Are you in touch with all of your darkest fantasies? Have you created a life for yourself where you can experience all of them? I have. I am fucking crazy, but I am free.


21:11 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 05.04.2013.

Post bez naslova

Nije me bilo na blogu dugo vremena iz dva razloga: zaboravila sam lozinku i nisam znala o čemu da pišem. Pretpostavljam da ovaj blog ionako nitko ne čita, što je i u redu jer je on vrsta intimnog dnevnika (koliko god ja to poricala). Ipak su ovdje neka moja razmišljanja i sjećanja.

Stvari se mijenjaju velikom brzinom i vrijeme istom brzinom prolazi. Čitala sam svoje prethodne postove i već sad imam neku distancu od njih, a prošlo je samo nekoliko mjeseci od istih.

Danas imam slobodnog vremena, prvi put nakon ne znam koliko. Čitala sam blogove nekih ljudi koje sam čitala u svojim tinejdžerskim danima. Neki su ih obrisali, a oni koji nisu su me vratili 6-7 godina unatrag (ne vjerujem da je prošlo već toliko!). Opet sam se poželjela vratiti u to vrijeme davno, bezbrižno. Želim biti mala i tupava.

Ovih dana više nego ikad razmišljam o svojoj budućnosti pa je ovaj moj izlet u prošlost očito bio bijeg od onoga o čemu trenutno moram razmišljati. Kraj mog studija je bliži nego ikad i osjećam da je vrijeme da pokrenem neke stvari koje su obećanje moje sretne budućnosti. Trenutno nemam samopouzdanja i osjećam se kao da sam potrošila pet svojih godina na nešto za što sam bila uvjerena da je to ono za što imam smisla i da je to moj poziv, ali sad se naslagalo nekoliko događaja koji su doveli u pitanje moju vjeru u sebe i u to što radim.

Uvijek sam voljela književnost.



Sad sam trenutno jedino sigurna u to da volim V. više od svega i da sam mu zahvalna najviše na svijetu.


16:19 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 14.10.2012.

I never said that I was brave

Ovaj post je namijenjen jednoj osobi koja je nedavno pobijedila jedan od svojih najvećih strahova i s puno muda napravila ogroman javni iskorak.

Ovo je moj način da joj čestitam budući da sam možda čak jednako emocionalni invalid kao i ljudi o kojima sam pisala u prvom postu. Možda ja nikad neću nadići svoj ponos i reći to osobno. Možda ću sutra pročitati ovaj post i misliti: "Koja patetika." i padati u napast da ga izbrišem. Možda ću i požaliti da sam ga napisala.

Unatoč tome, osoba o kojoj se radi je zaslužila da joj skinem kapu. Ona je pročitala javno svoje pjesme. Ja sam cijelo vrijeme imala tremu kao da ja trebam izaći pred ljude. Pročitala je pjesmu koja govori o samoći, ali o samoći u kojoj nisi slab. Spletom okolnosti znam u kakvim okolnostima su te pjesme nastale i znam da su iskrene i znam kakva je hrabrost bila potrebna da ih se javno iznese. Jer javno iznijeti nešto svoje isto je kao biti gol pred masom ljudi.

I iz tih razloga želim reći da ti čestitam: napravila si sve sama. Napravila si sve sama i nisi bila slaba.


23:42 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 05.10.2012.

"The last time I was here, I was 60 years old . . . just a kid with a crazy dream." (L. Cohen)



Ljudi često kažu da nisu sretni ili da samo žele biti sretni ili pak da jesu sretni, ali s izrazom lica koji odaje da ni sami ne vjeruju u ono što kažu. Glavno pitanje glasi: što je uopće sreća i jesu li ljudi sretni? U odgovoru na to pitanje pokušala sam osmisliti shemu koja bi prikazala osnovne kategorije ljudi, ali sam brzo odustala jer sam shvatila da postoji bezbroj kombinacija poput:

sretni i inteligentni
sretni i neopterećeni
sretni i glupi
nesretni i inteligentni
nesretni i hipersenzibilni
nesretni i glupi.


Neki ljudi nikada ne nauče biti sretni. Nekim ljudima je jednostavnije živjeti u svojoj nesreći jer se boje promjena i jer se boje biti sretni. Navikli su u svakoj situaciji pronaći razlog zašto ne mogu biti sretni.

Za sebe mogu reći da patim od prustovskog kompleksa kontemplacije za prošlošću. Sa svakom sadašnjošću imam problema i tek kasnije, kad sadašnjost postane prošlost, shvatim da nisam bila ni svjesna koliko sam bila sretna. Tako u zadnje vrijeme razmišljam o svojim tinejdžerskim buntovničkim danima iz svoje dobi od 16-17 godina. Iako mislim da to razdoblje nije bilo nimalo lako, ja sam danas sretna što sam ga imala točno takvog i što mogu reći: da, ja sam bila buntovnik, išla sam u školu u poderanim trapericama i majici s riječima Azrinih Kurvinih sinova, uvijek u zadnjoj klupi sa slušalicama u ušima, uvijek sa filozofskim izjavama koje sam samo ja razumjela, uvijek neprihvaćena od okoline, uvijek s gitarom u ruci, olovkom i papirom u džepu i gomilom snova u glavi. Naravno, u to vrijeme ja sam bila strašno nesretna i moja jedina težnja je bila biti samostalna, otići iz male zatucane sredine u veliki grad, ići na koncerte, biti slobodna, imati svoj novac, živjeti svoj san o tome da sviram u bendu. Drugim riječima, htjela sam promijeniti sve vanjske okolnosti iz svog života.

Prije godinu dana u potpunosti sam promijenila svoj način života, došla sam živjeti u veliki grad, samostalna sam, zarađujem svoj novac, školujem se, živim u divnom stanu, slobodna sam da u bilo kojem trenutku radim što želim, sretno sam zaljubljena, dakle ostvarila sam sve što sam htjela. I unatoč činjenici da mi ništa ne nedostaje, ja razmišljam o svojim buntovničkim danima i cjelodnevnom vježbanju gitare, fotografiranju, glupom djetinjastom oblačenju, vraćanju iz škole pješke u proljeće kad sve miriši po rascvjetalim voćkama i travi. Moj samostalni život postao mi je teret i bojim se da se pretvaram u nekreativnu, asocijalnu i bezvoljnu osobu koja automatizmom izvršava svoje obaveze i nema nikakve strasti prema stvarima koje su me činile sretnom.

Zaključila sam da bilo kakve vanjske promjene nikada ne vode do sreće jer

Kamo god pošli, sebe vodimo sa sobom.

Stoga sam odlučila krenuti iznutra, ne mijenjanjem sebe ni ljudi ili stvari oko sebe, nego pronalaženjem sebe.
Treba znati naučiti biti sretan.


15:25 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 02.10.2012.

"Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!" (I. Andrić)



Kad sam bila dijete, imala sam sasvim drukčiju sliku o svijetu, što većina ljudi, vjerujem, može reći i za sebe. Moja slika o svijetu iz vremena djetinjstva nije bila ružičasti balon, ali nisam vjerovala u to da postoje ljudi koji su jednostavno zlonamjerni, da ne kažem zli. Vjerojatno je presudna bila činjenica što sam bila odgojena na takav način. Moje djetinjstvo je bilo potpuno neiskvareno, prepuno emocija i suosjećanja, vjerojatno prema svim živućim stvorenjima i definitivno za isto mogu reći da je to bilo najvrjednije razdoblje u mom životu. U dobi od nekih 12 godina uvijek sam razmišljala o tome kakva ću biti kad odrastem i zapravo sada, kad sam odrasla često razmišljam o tome kakvo bih mišljenje imala o sebi da mogu sagledati sebe i svoje postupke iz svoje djetinje prespektive. Svi moji postupci podložni su osudi moje prošlosti jer upravo je to vrijeme kada sam svjesno ili nesvjesno počela vjerovati u moralne vrijednosti.

Pri spomenu morala ne mislim na kršćanski moral ni bilo kakve religijske odredbe, odnosno moral za mene predstavlja općeljudske vrijednosti koje čovjeka čine razumnim bićem, a ne životinjom. Razlog iz kojeg sam odlučila pisati o ovome je taj što se svakim danom sve više čudim moralnoj degeneričnosti. Da pojasnim, osoba sam koja nastoji biti iznad predrasuda ili osuda tuđih postupaka jer ni svi moji postupci nisu bili savršeni i moralni, ali svaki dan iznova spoznajem da prvenstveno ne razumijem ljude u današnjem svijetu. Možda je moralnu sliku suvremenog doba najbolje opisao Krleža rečenicom da je sve što se danas smatra prihvaćenim i normalnim zapravo potpuno moralno izopačeno. Polazim od muško-ženskih odnosa. Uz uložen trud u razmišljanju mogu nabrojati na prste jedne ruke veze između dvoje ljudi koje smatram normalnom vezom. Pod normalnim podrazumijevam zdrav odnos između dvoje ljudi koji znači poštovanje, povjerenje, iskrenost, suosjećanje i (koliko god ovo sve zvučalo patetično) ljubav. Današnje veze ne svode se ni na jedno od toga (čast iznimkama), danas je varanje u vezi postalo općeprihvaćeno i normalno, ljudi uopće ulaze u veze iz meni potpuno neshvatljivih poriva i zadovoljni su površnim odnosima jer je problem današnjeg društva što ga sačinjavaju emocionalni invalidi.


Muško-ženski odnosi danas se svode na seks i to je jedina stvar kojoj se teži. Uspjeh muškarca mjeri se, naravno, s brojem žena s kojima je spavao, a gotovo nijedan prema ženi ne pokazuje apsolutno nikakvo poštovanje. Ovo nije nikakav feministički post jer realno gledano, većina žena danas ni ne zaslužuje poštovanje. Kaže se da su žene lake, a muškarci gadovi. To nije daleko od istine jer danas žene ne drže do svog dostojanstva i danas se smatra normalnim da žena završi u krevetu s muškarcem kojeg je tek upoznala i štoviše, ona to radi bez imalo prethodnog razmišljanja. Površni odnosi su ono što se traži.
Za mene ovakve stvari nisu normalne i vjerojatno neće ni biti, koliko god to možda zvuči konzervativno. Ovo je samo jedan od primjera, bolje rečeno problema današnjeg društva o kojem se vjerojatno puno i ne razmišlja. Činjenica je, međutim, da nepostojanjem morala svijet ne ide prema boljem i da je sve manje ljudi koji za to mare.

Neki će reći, nije ni prije bilo bolje, ali iz perspektive ljudi koji su živjeli u nekim drugim (boljim) vremenima moj dojam je bio da su ljudski odnosi ipak bili kvalitetniji i da su vrijednosti ipak postojale.


16:47 | Komentari (0) | Print | ^ |

<< Arhiva >>